Adolescentice i adolescenti: Nekad nam kažu da ćutimo, a nekad nas ispituju
Dosta djece je vrlo povučeno, niko ne govori o svojim pravim osjećanjima
- Dostupno u:
- Bosanski/Hrvatski/Srpski
- English
„Problem je što u školi ne pričamo o našim osjećanjima. Mi pričamo o maltretiranju, o drugim problemima, ali niko nas do sada nije pitao kako se osjećamo. Važno je da o tome pričamo, dosta djece je vrlo povučeno, niko ne govori o svojim pravim osjećanjima. Iako je to privatna tema, voljela bih čuti mišljenja ostale djece, da vidim kako se oni snalaze u tome svemu,“ kaže Merjem, učenica osmog razreda osnovne škole 5. oktobar iz Sanskog Mosta.
Merjem je jedna od učesnica radionice „Mama, tata i ja – svi u istim cipelama“ o odnosima u porodici. Radionica je realizovana kao dio nastavnog procesa, a kreirana kroz UNICEF-ov program za adolescentice čiji je cilj jačanje samopouzdanja adolescentica i adolescenata i sposobnosti da identifikuju kršenja prava djeteta, traže usluge podrške, prijave zlostavljanje i razumiju šta su štetne društvene norme i kako se prema njima odnositi.
Na radionici su se učenice i učenici složili da je potrebno više razumijevanja i razgovora kada dođe do sukoba u porodici. „Nekad ćutim, nekad pričam. Nekad mi kažu – ćuti, a nekad kažu – hajde reci! Trebalo bi više razgovarati s roditeljima, pustiti ih da kažu zašto su ljuti, ne razumijemo mi njih, kakve stresove prolaze,“ kaže Din.
Direktorica škole i pedagog, Dževida Hasić, razgovarala je s učenicama i učenicima o različitim situacijama kada dođe do sukoba u porodici, kakve su emisije osjećali, kako su reagovali.
Mnogi kažu kako razgovaraju do neke granice, dokle smiju, a da većinom ćute i slažu se da bi komunikacija bila puno bolja kada bi svi bili smireniji.
„Treba se malo udaljiti dok se smiri situacija. Ćutnjom nećemo ništa postići, roditelji će se odljutiti, a nećemo ništa trajnije riješiti ako ne razgovaramo,“ kaže Merjem.
Kvalitet sredine u kojoj djeca i adolescenti odrastaju oblikuje njihovu dobrobit i razvoj. Rana negativna iskustva u domovima, školama ili digitalnim prostorima, kao što su izloženost nasilju, mentalna bolest roditelja ili drugog staratelja, maltretiranje i siromaštvo, povećavaju rizik od mentalnih bolesti, ističe Svjetska zdravstvena organizacija (SZO).
Stanja mentalnog zdravlja, kao što su dečja epilepsija, smetnje u razvoju, depresija, anksioznost i poremećaji ponašanja, glavni su uzroci bolesti i invaliditeta među mladima. Širom svijeta, 10% djece i adolescenata pati od mentalnog poremećaja, ali većina njih ne traži pomoć niti prima njegu.
Prema podacima SZO, samoubistvo je četvrti vodeći uzrok smrti kod 15-19 godina. Posljedice nebavljenja mentalnim zdravljem i psihosocijalnim razvojem djece i adolescenata protežu se na odraslo doba i ograničavaju mogućnosti za ispunjenje života.
Radionice poput ove u Sanskom Mostu održavaju se na časovima odjeljenske zajednice, a pripremljene su nakon opširnih konsultacija koje je UNICEF-ova partnerska organizacija Genesis provela u 18 škola u Unsko-sanskom kantonu i Kantonu 10.
„Jedan čas odjeljenske zajednice koji djeca imaju jednom sedmično nije dovoljan. Još uvijek nije razvijena svijest kod učenika da se oni sami mogu obratiti za pomoć. Također, roditelji nisu došli do tog nivoa da sami mogu tražiti pomoć, uglavnom se to dešava kada škola preporuči. Mi moramo raditi na razvoju svijesti da čim primjete neku poteškoću, i roditelji i nastavnici, da svi zajedno odmah reagiramo,“ ističe Dževida Hasić, dodajući da, iako imaju dobru saradnju sa Centorm za mentalno zdravlje, u malim sredinama poput Sanskog Mosta nedostaje stručnog kadra.
Slična radionica na času odjeljenske zajednice održana je i u Prvoj osnovnoj školi u Bosanskoj Krupi, pod nazivom „Život je kao rijeka“, gdje se rijeka koristi kao metafora našeg života.
Učenice i učenici devetog razreda razgovarali su i kreativno prikazali prepreke i omogućvajuće faktore.
„Sretna sam što se provode ovakve radionice, gdje možemo pokazati svoju kreativnost i iskazati mišljenja, kako se osjećamo. Ovo je dobar način da razgovaramo o problemima, nije lako pričati, ali mi se sviđa što je ovako kroz razred, jer sam sada, kroz ovu aktivnost, vidjela i neke tuđe probleme, koliko smo zapravo slični, iako pripadamo različitim grupama u školi,“ kaže Ema.
Pedagog Mersad Bajrić kaže kako se učenice i učenici najviše se interesuju za teme mentalnog zdravlja, anksioznost, stres, emocije, ali i nasilje.
„Nastojao sam promijeniti tu ideju da je pedagog tu da kažnjava, učenicama i učenicima uvijek naglašavam da kod mene mogu doći po pomoć, savjet, razgovor. Tu sam kada ih nešto tišti, a nemaju kome da se obrate, moj je cilj da im pomognem. Najveći izazov je steći povjerenje, da otvoreno kažu sve što imaju. Takođe, da shvate da bilo kakav problem da imaju, da nije nerješiv, da je dostupna pomoć,“ ističe Bajrić.
Nadovezujući se na prethodni rad u školama UNICEF je kroz program za adolescentice proširio svoje aktivnosti na promociji dječijih prava, pristupa pravdi i uslugama podrške u školama.
“Adolescencija je jedinstvena faza u razvoju ličnosti svakog čovjeka. U ovom periodu se postavljaju temelji za dalji razvoj ličnosti, za načine donošenja odluka, i naše komunikacije sa svijetom oko sebe. Adolescentice i adolescenti moraju biti aktivni članovi naših društava i moraju biti dio procesa relevantnih za njih. Stoga je pristup UNICEFa implementaciji strategije za adolescentice, zajedničko kreiranje sadržaja i metoda za rad sa adolescentima i adolescenticama , da bi se o njima bitnim temama razgovaralo na adekvatan, njima zanimljiv i razumljiv način, s ciljem doprinosa stvaranju jednakog društva.” rekla je Veronika Vashchenko, predstavnica UNICEF-a u BiH.
Na osnovu povratnih informacija adolescentica i adolescenata o temama i problemima o kojima žele razgovarati u školama, razvijen je Praktikum za nastavnike koji ih vodi u provedbi potrebnih radionica. Prve radionice trenutno se održavaju u 68 školi u Bosni i Hercegovini, s ciljem da se kasnije šire i na druge škole.
